Hrvatska sa svojim mučnim, mračnim i mukotrpnim komunističkim naslijeđem nema službeni memorijalni centar za žrtve komunizma, premda su Hrvati, po ukupnom broju svojih stanovnika, na samom vrhu rang liste stradalnika komunizma
Najveća pobjeda komunizma, kao što piše Ana Blandiana, rumunjska književnica i suosnivačica Memorijalnog centra za žrtve komunizma, dogodila se u uspješnom stvaranju novog čovjeka: čovjeka bez povijesne memorije, bez nacionalnog identiteta; plastične i bezlične kreature koju danas svaki političar može oblikovati kako želi. O toj amoralnog nakazi, koja također nosi ime „homo sovieticus“, postoje brojne studije i romani. Usprkos slomu komunizma, ta nakaza i dalje živi, premda u drukčijem izdanju i s drukčijim političkim oznakama. Malo je država u Europi koje službeno pokazuju interes za studij psihopatologije komunizma. Mjesta sjećanja na komunistički teror, ili kako ih se danas popularno zove „memorijalni centri“, popularnija su u dalekoj Americi i Kanadi nego u Europi. U središtu Washingtona američka vlada, s bivšim predsjednikom Georgeom Bushom, službeno je 2007. posvetila brončani kip žene koja simbolizira posthumnu slobodu desetaka milijuna ljudi ubijenih i nestalih u komunističkom teroru. Slične memorijalne planove ima i Kanada, koja bi ove godine trebala u svom glavnom gradu Ottawi podignut kip posvećen žrtvama komunizma. Ne treba se čuditi što upravo prekooceanske zemlje poput Kanade i SAD-a prednjače u sjećanju na žrtve komunizma. Tijekom Hladnog rata i jedna i druga primale su milijune stradalnika i izbjeglica iz komunističkih zemalja. Dalo bi se doduše dugo spekulirati koliko je službena američka sućut prema žrtvama komunizma fingirana ili stvarna – ili naprosto pragmatična. Konačno, da nije bilo komunističkog diktatora Staljina i njegovog Sovjetskog Saveza, Amerika ne bi 1945. godine dobila rat u Europi. A niti jugoslavenski komunistički diktator Tito i njegova nesvrstana Jugoslavija ne bi dugo preživjeli tijekom Hladnog rata bez vojne, obavještajne i financijske pomoći Amerike. Dvojak stav prema Europi čini srž američke vanjske politike od 1815. do danas. U zaštiti svojih interesa, po potrebi će Amerika i njeni europski vazali surađivati i s fašistima i s komunistima. A kasnije po potrebi i s islamistima, a zatim s antiislamistima.
U većini postkomunističkih zemalja istočne Europe postoji doduše mnoštvo malih zaklada koje se bave proučavanjem komunizma, ali velikih memorijalnih centara posvećenih žrtvama komunizma gotovo da i nema. Mala susjedna Slovenija ima nekoliko skromnih ustanova za proučavanja komunističke strahovlade, te je ovdje potrebno spomenuti rad neumornog Romana Leljaka i dr. Boštjana Turka. Ne smije se konačno zaboraviti niti na Rezoluciju 1481 Europske unije, koja je 2006. dala izvjesni legitimitet javnoj osudi komunističkih režima. Ali ne treba zaboraviti da su se Rezoluciji protivili brojni europarlamentarci i da ona nije obvezujuća za države članice, nego prvenstvo nosi nazdravičarski i simbolični karakter.
Hrvatska sa svojim mučnim, mračnim i mukotrpnim komunističkim naslijeđem nema službeni memorijalni centar za žrtve komunizma, premda su Hrvati, po ukupnom broju svojih stanovnika, na samom vrhu rang liste stradalnika komunizma. Doduše, svake godine održavaju se komemoracije za hrvatske žrtve Bleiburga, ali često se zaboravlja da je nakon svibnja 1945., kao i u naknadnim desetljećima, bilo mnoštvo malih Bleiburga diljem komunističke Jugoslavije: od rudnika Bora u Srbiji do Kikinde i do Vršca, zatim do Zrenjanina u Vojvodini ili Krndije u Hrvatskoj, čije su lokacije bile namijenjene za likvidacije prvenstveno njemačkih civila. Slijedi i kvarnerski Goli otok u kojeg je Tito nakon rata slao svoje heretičke drugove. Doduše, kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća Josip Broz nije više davao ad hoc naredbe za masovne likvidacije Hrvata, ali su zato njegovi komesari bez puno pardona punili zatvore desetinama tisuća jugoslavenskih, pretežno hrvatskih građana. Naknadno, jugoslavenski komunisti uvode puno elegantniji način ušutkavanja mogućih antikomunističkih protivnika. Otvaranjem granica početkom šezdesetih godina jugoslavenske komunističke vlasti htjele su pokazati Zapadu „humano socijalističko lice“ , premda je prava svrha otvaranja jugoslavenskih granica bila smanjiti broj mladih Hrvata u mogućoj oružanoj pobuni protiv jugokomunističkog režima. Trebalo je čekati 1991. godinu. Hvalevrijedna je nedavna inicijativa Matice hrvatske i Hrvatskog društva političkih zatvorenika, koji su konačno, i to nakon 25 godina samostalnosti Republike Hrvatske, ipak uspjeli pokrenuli teoretsku lustraciju, ako već ne onu pravu, političku lustraciju.
Mjesta hrvatskih stradalnika jugokomunističkog režima ima po cijeloj Hrvatskoj: od Gradiške do Lepoglave, od Golog otoka i Sv. Grgura do Požege, sve do Petrinjske ulice u Zagrebu. Dokumentacije ima mnogo, ali političke volje u današnjoj Hrvatskoj malo. Uvijek iskače isto pitanje: A zašto? Komu je u interesu tajiti jugokomunističku strahovladu i imena još živućih aktera i tisuća njihovih bivših veznih doušnika među novinarima, profesorima, „kulturnim radnicima“ i sitnim špiclima iz susjedstva?
Komunističke vlade-drakule
Zanimljiv je nastanak Muzeja sjećanja na žrtve komunizma i Međunarodnog centra za studij komunizma u gradu Sighetu, u Rumunjskoj. Književnica Ana Blandiana i njen kolega Romulus Rusan 1993. predstavili su Vijeću Europe projekt Muzeja. Sama zgrada Muzeja bivši je zatvor u Sighetu, gradu na sjeverozapadu Rumunjske, tik uz granicu s Ukrajinom i nedaleko od Mađarske. Zatvor je sagrađen 1897. i služio je tijekom Austrougarske monarhije za kriminalce. Kasnije, po već poznatoj praksi komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe, postaje komunistički kazamat.
Od 1945. do 1989. u komunističkoj Rumunjskoj bilo je više od 230 lokacija na kojima su zatvarani politički neistomišljenici i nad kojima su obavljani različiti fizički i psihijatrijski eksperimenti, uključujući i preodgoj. Tijekom komunizma u Rumunjskoj, počevši od komunističke „željezne dame“ (drugarice ) Ane Pauker pa sve do zadnjeg diktatora Nicolaea Ceausescua, više od dva milijuna Rumunja našlo se na popisu komunističkih nadzornih službi. Otprilike 600.000 rumunjskih građana bilo je u tom razdoblju osuđeno i zatvarano, dočim je stotine tisuća ljudi zatvoreno bez suđenja na kazne i dulje od 10 godina. Cijela rumunjska intelektualna elita je uništena. Neki od vrhunskih književnika i filozofa svjetskog glasa – Emile Cioran, Mircea Eliade, Eugene Ionesco – daju rano petama vjetar, bilo u pravcu Amerike, bilo u pravcu Francuske – i nikada se više ne pomišljaju vratiti u rodnu Rumunjsku. Osim mnoštva „klerofašističkih“ intelektualaca, komunistički režim u Rumunjskoj likvidirao je mnoštvo seljaka, svećenika, poslovnih ljudi, časnika, studenata, ali i mnogo maloljetnika i žena.
Muzej sjećanja u Sighetu ima tri razine: prizemlje, prvi i drugi kat. Bivše zatvorenike simbolizira grupa brončanih skulptura golih ljudi uzdignutih ruku i iskešenog lica koja se nalazi u krugu dvorišta Muzeja – zatvora. Na licima skulptura vidi se da idu u gadnu smrt. U krugu Muzeja nalazi se zid s upisanih 11.000 imena ljudi umrlih u zatvorima u komunističkoj Rumunjskoj. Uz njih se nalazi galerija portreta i fotografija mnoštva političkih zatvorenika. Na desetak stranih jezika posjetitelj može pročitati citat iz Evanđelja po Ivanu; (Poglavlje 8, stih 32): „Upoznat ćete istinu, i istina će vas osloboditi“.
U blizini Muzeja naknadno je izgrađena kapelica i prostor za molitvu – okružen s dvanaest stabala jabuke. Kapelica je izgrađena na temelju prethodne arhitektonske ponude pod zvučnim nazivom: „ Ne bih bio izdržao da nisam vjerovao u Boga“, a čiju prestižnu nagradu dobiva autor projekta, arhitekt Radu Mihailescu. U krugu zatvora nalazi se i groblje nad kojim dominira križ u bizantskom stilu, kao i kenotaf s urnama ukrašen rumunjskim narodnim motivima. Memorijalni muzej-zatvor u Sighetu ima ukupno 87 prostorija. Svaka virtualno i tematski obrađuje različita politička razdoblja komunističke Rumunjske – i to u širem povijesnom kontekstu bivše komunističke Istočne Europe. Svaka od prostorija nosi ime na tri jezika: „Izbori 1946.“; „ Ukidanje višestranačja 1945.“; „Od Jalte do Moskve“; „Represija nad Crkvom“; „Tajna policija (Securitate) od 1948.-1989“; „Prisilan rad (početak gradnje kanala Dunav – Crno more 1950.-1953.)“; Kolektivizacija, otpor i represija“; „Temelji Istočne Europe (1945.-1989.)“; „Kronologija Hladnog rata“, itd..
Na prvom katu Muzeja svaka prostorije obrađuje zasebnu temu: „Komunizam i odgoj: stvaranje „novog čovjeka“; „Put u „svIjetlu budućnosti“; „Ukidanje Rumunjske akademije znanosti (tj. „čišćenje reakcionarnih elemenata“)“. Treba također spomenuti i prostoriju koja interaktivno obrađuje sudbinu oko 75.000 etničkih Nijemaca u Rumunjskoj koje su komunističke vlasti krajem 1944. i početkom 1945. deportirale na prisilan rad u Sovjetski Savez, a od kojih 20 posto umire od gladi. Ova rumunjska brojka skromnija je od puno veće brojke od oko 250.000 zatočenih jugoslavenskih Nijemaca tj. „folksdojčera“, od kojih oko 40.000 umire od gladi i torture u Titovim logorima u Jugoslaviji od 1945. do 1953. Rumunjska književnica njemačkog podrijetla, nedavna Nobelovka Herta Müller, opisuje u svojim knjigama psihologiju komunističkih snagatora, samocenzuru svojih kolega, fingirana prijateljstva, sitne denuncijante iz susjedstva – ukratko, daje sliku koju također susrećemo među hrvatskim znancima iz komunističke Jugoslaviji, i donekle presliku današnje tzv. slobodne Hrvatske.
Memorijalni muzej u Sighetu ima i određeni broj prostorija koje prenose simboliku antikomunističkih pokreta otpora, kao na primjer: „Oružani otpor u planinama Maramures“, „Studentski pokreti u Rumunjskoj (1949.-1956.)“. Upada u oči i prostorija sa zvučnim imenom: „Žene u zatvoru“. U ovoj prostoriji ispisana su imena 4200 žena iz svih društvenih slojeva Rumunjske koje je komunistički režim smatrao opasnima za društveni poredak. Mnoge od njih rodile su djecu u zatvorima, a koju su im poslije poroda komunističke vlasti oduzele. Mnogo djece u Rumunjskoj tek je nakon pada komunizma 1989. saznalo tko su im pravi roditelji – i da su rođena u komunističkom zatvoru.
Prošlost koja ne prolazi
Po svojoj tematici Muzej prelazi granice Rumunjske, sadrži i broj prostorija sa širim temama: „Svakodnevni život u komunizmu; „Praško proljeće 1968.“; „Baršunasta revolucija“; „Mađarska revolucija 1956.“. Na drugom katu nalazi se „Crna soba“ (samica u potpunom mraku), koja je bila namijenjena za specijalne namjene, a koje nije teško odgonetnuti. Komunistički režim u Rumunjskoj od 1945. do 1989., tj. od Ane Pauker do Nicolae Ceausescua, u stvaranju novog komunističkog čovjeka uništio je mnoštvo kulturnih i povijesnih spomenika, manastira i crkava. Dan danas središte Bukurešta nema više starih povijesnih zgrada, dočim se u zraku još osjeća zloduh arhitektonske megalomanije. U komunističkoj socrealističkoj arhitekturi lažni stambeni funkcionalizam bio je prvenstveno namijenjen za poluživotinjski građanski suživot u svakodnevnom proletersko-promiskuitetnom izdanju. Bilo u Jugoslaviji, bilo u Rumunjskoj, isprepadani građani trebali su učiti talent za preživljavanje. Sa suprotne strane političkih svjetonazora nova komunistička klasa u Rumunjskoj, upravo kao i u komunističkoj Jugoslaviji, koliko god ona bila protuzapadnjački orijentirana, voljela je i te kako skupljati svjetlucave stvari sa Zapada. Zlatno doba komunizma stvorilo je kulturu međusobnog nepovjerenja, bahatost, servilnost, bizantinsku raskoš, uz stalno pranje mozga namijenjenog puku.
Od samog otvaranja Memorijalnog centra, Muzej u Sighetu postaje mjesto za održavanja međunarodnih simpozija, okruglih stolova, predavanja, diskusija i ljetnih škola. Polaznici mogu čitati dokumente, gledati video-materijal i upoznati se s nadrealističkim mehanizmom komunističkog terora, koji traje gotovo do kraja 20. stoljeća. Suosnivač Muzeja Romulus Rusan je i autor kataloga knjiga o zatvorskom životu i komunističkoj represiji u Rumunjskoj. Pojedini dijelovi eksponata i dokumentacije mogu se vidjeti i na putujućim izložbama Muzeja. U Centru se od 2003. održavaju Dani otvorenih vrata kada, preživjeli bivši politički zatvorenici i njihove obitelji dolaze na komemoraciju, ili se mole za bivše žrtve komunizma.
Muzej 2013. dobiva i svog malog virtualnog „veleposlanika“ u Bukureštu, koji nosi naziv “Sjećanje je oblik pravednosti“. Ova virtualna ispostava Muzeja, koja se nalazi u Bukureštu, ima kataloški zbir svih sadržaja Muzeja iz Sigheta. Na žalost, udaljenost od Sigheta do Bukurešta je pozamašnih 650 kilometara. Lokacija u Bukureštu, tj. taj mali virtualni zatvorenički „veleposlanik“, otvoren je svakoga dana, dobro je posjećen, a ulaz je besplatan.
U mnoštvu podataka o komunističkom teroru u Istočnoj Europi, s kojima Muzej raspolaže, nema ni riječi o Hrvatskoj, niti o hrvatskim žrtvama komunizma. Na nekoliko mjesta spominje se doduše bivša Jugoslavija. Svakako da se i laik mora zapitati: a što radi hrvatski MVP u Zagrebu već 20 godina? Što rade hrvatski diplomati u Bukureštu? Kako pokrenuti Vladu Hrvatske da pokaže stranoj javnosti barem neke detalje o bivšem jugokomunističkom eksperimentu? Hrvatske ustanove koje se bave poviješću, hrvatska veleposlanstva i Hrvatsko društvo političkih zatvorenika morali bi ispraviti ove tehničke i civilizacijske propuste. Konačno, hrvatskih polaznici i prolaznici brojnih hrvatskih križnih puteva ne trebaju sami sebe uvjeravati o strahotama komunizma, već nastojati o njima upoznati javnost u inozemstvu.
Ali ne treba si nitko praviti previše iluzija. Bilo da je riječ o Rezoluciji 1481, bilo da je riječ o mogućim lustracijama, važno se prisjetiti da su diktatori Nicolae Ceaușescu i Josip Broz bili rado viđeni na Zapadu, a zbog svoje „hrabrosti“ i nazovi samostalnosti prema tadašnjem komunističkom SSSR-u Zapad ih je rado držao na vlasti. A to što su to dva komunističkih diktatora učinili svojim građanima u Jugoslaviji i Rumunjskoj – malo je zanimalo političare na Zapadu.
http://www.dnevno.hr/kolumnisti/tomislav-sunic/poklonite-se-u-muzeju-s-11-000-imena-ljudi-umrlih-u-zatvorima-u-ceausescuovoj-rumunjskoj-889394
